Vladimir Jakopanec, autor romana „U zamci Nefretitis“ , zbirke kratkih priča „Omorina“, romana Heretici koje je predstavljao u Gradskoj knjižnici i čitaonici Slatina svojim novim djelom inspiriran je posve novom temom i suvremenijim načinom pisanja. Asocijacija pokreće naraciju, unutarnji monolog vrlo često nadomješta nedostatak dijaloga. Uvod u radnju romana pisac gotovo čini s njezina kraja.
Naziv romana je „Requiem za Belu Nemeth“, a autor ga je 14. svibnja 2019. predstavljao u Gradskoj knjižnici i čitaonici Slatina.
Čini nam se da je i ovaj roman zamišljen kao nesvakidašnja surova potraga za istinom i spoznajom. Radnja romana isprekidana je umetnutim esejima i iz njih saznajemo mnogo o različitim periodima hrvatske povijesti. Iako vremenski udaljeni, kako radnja odmiče, sve više se približavaju jedan drugome, da bi se na kraju sreli i stopili u jednu intrigantnu priču o izgubljenosti i nadi, ljubavi i žrtvi, koje često prate svaku iskrenu potragu za istinom.
Radnja je dinamična, puna napetih situacija i nenadanih preokreta i govori o dva paralelna, ali tako udaljena svijeta, O Hrvatskoj i Australiji, o ljubavi i strasti, o izgubljenim iluzijama i nadi, o prolaznosti i trajnosti, o životu i smrti, o vjeri i Bogu, o samom njegovu postojanju.
Čovjekova skromna svakodnevica, također je ponekad ispresijecana velikim povijesnim događanjima, i u svemu tome on biva dezorijentiran u stvarnosti i u njoj se gubi.
Kraj knjige povezuje dva glavna lika: Belu i Milana i, prenosi se božja kazna na glavnu junakinju Belu. Vrlo vješto, kako i rekosmo na početku, autor kroz knjigu vodi dva glavna lika. Bela je nositelj priče, doima se kao snažniji karakter, žena zmaj, putena i vrlo slobodna. Jedino nije kuhala jer za kuhanje u njezinu životu nije bilo vremena. Odgojena da baš ne bude takva, od oca koji je znao sjediti na nekoliko stolica u različitim sistemima, znao je vrlo dobro prisvojiti tuđi dom. Bela vrlo rano kreće u lov na muškarce, već u osnovnoj školi. Do dvadeseta godine ima pravu kolekciju trofeja, a „pali se“ i na starce koji uz ljubav i sjaj u očima nude i novac. Prekretnicu čini visok i izuzetno naočit muškarac, časnik UMPROFOR-a koji bi privukao pozornost svake žene u blizini. Široka ramena i snažni mišići činili su ga pravom neodoljivom vojničinom. Slomio ju je ne želeći ni čuti za njezinu trudnoću. Htio je se riješiti. Ali tu je kičma romana, a zapravo beskičmenjak, slabić i njonjo Milan koji je uvijek uz nju i trlja joj promrzle i bolne kosti i dušu nakon ljubavnih krahova koje sama traži i doživljava.
Glavni likovi romana su svakodnevni, obični ljudi, koje život dovodi u situacije u kojima će se susresti s nečim novim, nepoznatim, i ti će im se novi izazovi činiti pravim odgovorom na vječito traženje početka i smisla.
U romanu, kao i ostalim Vladimirovim djelima, ima podosta društvenih, povijesnih, filozofskih i teoloških rasprava i nedoumica, koje su znalački i gotovo neprimjetno ugrađene u priču, navodi kritika, pisac ne tvrdi tko je u pravu i ne otkriva gdje je istina.
Na samom početku romana imamo privid da glavni likovi nalaze smisao života, ali kraj knjige ponovno postavlja pitanje o interesima raznih manipulatora i društvenih institucija koje malog čovjeka ubijaju i ruše, ,kao i u svim njegovim djelima.
Jakopanec se u izričaju služi čitavom lepezom jezičnih mogućnosti što mu kao profesoru hrvatskog jezika dobro polazi za rukom i nudi nam svu raskoš hrvatskoga jezika: od standardnog, do slenga.