Roman Olivera Lovrenskog „Kad smo bili mlađi“ pročitali su članovi Kluba mladih čitatelja u pripremi za 23. sastanak. Svi prisutni na sastanku dali su ocjenu 5* i svi vam prenose svoje prepruke za čitanje. Iako je malo riječi o našem zadnjem druženju, mnogo je o romanu, stoga one slijede.
Oliver je rođen 2003. godine i književna je senzacija. Majka mu je Hrvatica, a otac Norvežanin. Oliver živi i radi u Oslu. Svoju prvu knjigu napisao je u Oslu. Ali, i dijelom u Hrvatskoj. U Babinoj kući, a to vam je važno zapamtiti.
Knjiga koju je napisao predstavlja mladež Osla. Ne svu mladež Osla, naravno. Predstavlja izgubljenu, zapostavljenu mladež Osla podlo ulovljenu u ljepljivu mrežu kriminala i uvučenu u zatupljujući oblak opijata. Mladež ranjenu u obiteljskom domu.
„pa onda dodam: al, dečki, prije toga se moram ja sredit, ono dovest se u red, da djeca od mene naslijede kuću, a ne ožiljke“
Oliver je roman napisao jezikom današnje generacije. Jezik romana je jezik društvenih mreža i privatnih dopisivanja. Oliver nam piše, objavljuje, dijeli. Nedostaju točke, nedostaju velika početna slova (osim jednog važnog B), nedostaje mnogo toga što bi se očekivalo od jednog romana. Ali, to ne znači da roman nije bogat, snažan i glasan. Provjerite.
Pustio nas je da vidimo svijet u koji smo ih gurnuli a u koji ih nismo slijedili: nebrojene vrste supstanci, načini pribavljanja, rušenje granica usuda, fizički obračuni, oružje.
„kad skužiš šta rade jasno ti je koliko je ulica s***ana, cure od četrnaest im služe za seks a dečki da im zarađuju lovu, isperu tim klincima mozak da obavljaju prljavi posao za njih dok ne propadnu ili ne završe u buksi, onda nađu druge, razbacuju se tuđim životima ko šrotom“
Oliver piše o svom iskustvu i o iskustvu svojih prijatelja i poznanika. Bivši je ovisnik, iznimka. Iznimka jer je preživio.
„ja ću bit iznimka od pravila“
Romanom predstavlja četiri prijatelja: Ivora, Marca, Arjana i Jonasa. Prijatelji u školi, prijatelji na ulici, prijatelji u poslu dilanja, prijatelji u konzumaciji, prijatelji u kriminalu, prijatelji i kada zagusti. Petnaest-šesnaestogodišnjaci kojima škola nije bila mrska, koji su se u školi odlično snalazili, ali koji u obiteljskim domovima nisu imali toplinu i mir, spas i radost. Imali su jedni druge i čvrsto se toga držali. Kao obitelj, pokušaj drugi.
„mi stojimo rame uz rame“
Četiri momka različitih korijena: Norveška, Poljska i Hrvatska, Somalija i Indija. Nedostaje im kompas, nedostaje im brižna ruka koja bi im pomogla u usmjeravanju prema pravoj struji svijeta, koja bi im pomogla u zadržavaju kursa. Imaju znanja, imaju vještine, imaju želje, imaju neke vizije budućnosti, ali nemaju upute za prolazak kroz brodolome (čitaj: predoziranje roditelja, razvod i fizičko zlostavljanje roditelja, gubitak članova obitelji…).
„stara mi veli prije par tjedana da je tad sve počelo, dan nakon što je Baba umrla, veli, tad si se promijenio“
Oliver nam piše o ta četiri momka, predstavlja nam svijet u koji su uvučeni, zgraža nas počesto. Rastužuje, to prvenstveno. Mnogo je rečenica u romanu koje ćete nositi i koje će vam se nakon čitanja vraćati na površinu. Zavoljet ćete ta četiri momka (ili pak dječaka?), bit ćete ljuti na svijet nakon što ih upoznate. Bit ćete tužni kada jedan od njih odluči otići.
„jedan socijalni radnik kaže mi pa znao si da su to teške droge kad si počeo, a ja mu velim niko od nas nije znao ništa, a onda više nismo mogli prestat“
Idući naslov za čitanje koji nas očekuje je “Soba za djevojčice” Korane Svilar koja 13. lipnja dolazi u posjet Gradskoj knjižnici i čitaonici Slatina.
Svi zainteresirani mogu nam se pridružiti! Potrebno je obratiti se knjižničarkama ili javiti na mail djecji.odjel@knjiznica-slatina.hr.
